Kad sam ti rekla "Volim te"
Te večeri groblje je bilo toplije no
inače.
Spomenici su se sijali pod dodirima
mesečevih zraka dok je vetar lelujao latice svežih ruža – donešene su jutros od
strane onih koji još uvek nisu zaboravili svoje voljene.
Noćne ptice su otvarale svoje oči i zurile
ka svom ocu – Mesecu. Sove su bučno huktale kao da žele da probude i večno
uspavane, dok su slepi miševi nečujno plesali na vetru.
Ponoć je prošla, ali su njeni otkucaji
još uvek odzvanjali. Miris skorašnje kiše zavlačio se između drveća dok su kapljice
i dalje klizale preko imena na spomenicima, nežno golicajući ih.
Ljudi su ugasili svetla i otišli da na
jastuku slušaju priče svoje podsvesti.
Kristalni lusteri nisu sijali u mraku,
kreveti su postajali topli dok se vatra u kaminu gasila…
Mrak se širio gradom i ulicama, ulazio
je u kuće i u stanove ljudi, pružao je ruke ka njihovim kapcima i vrhom prstiju
im je slao snove.
Bili su budni samo oni koji vole ili oni
koji pate. Broj prvih je, nažalost, bio znatno manji.
Te večeri, 11.9., groblje je bilo
toplije no inače, kao da se zemlja još nije ohladila od toplog leta, a
prethodnog jutra, 10.9., probudila sam se u svom krevetu.
Sve je bilo, naizgled, isto – razbacane
knjige, zaboravljena šolja čaja, miris indijskih štapića i bronzane figure na
stolu, zgužvani papiri i mrlja od karmina, samo što su, tog jutra na mom
jastuku, bili tragovi tvog lica. Ulubljenje od tvog nosa i vilice. Poneka
trepavica i toplina, jutarnji zadah pomešan sa mirisom slatkastog vina, snovi
upijeni u jastučnicu...
Tvoja desna ruka bila je opružena preko
ivice kreveta, dok je leva svoj miran san našla na belom jastuku.
Protegla sam
se i tek krajičkom oka pogledala u bledo sunce na prozoru. Prstom sam prošla
preko tvoje ključne kosti, i opet se jutarnjim buđenjem setila - ja ovaj put
poznajem već dugo. Kao i put duž pršljenova kičmene moždine. Duže vreme
poznajem tvoju kosu, bila je duga i čupava nekad - onda kada sam te upoznala.
Već dugo obrazima mazim tvoja ramena dok mi pričaš o vilenjacima pre spavanje. Dugo
ti šaljem osmehe o svojim uspesima i tugu o svojim padovima. Crtež Anubisa koji
si mi nacrtao je izbledeo i promenila sam već četvrtu bočicu parfema. Zelena
sveća se skoro otopila i rokovnik je popunjen. Oborili smo rekord za poruke na
telefonu, za zajednička maštanja. I kilometre pređene zajedno.
Mali zrak
sunca se ispružio do tvojih kapaka i ti si polako otvorio oči, bile su sanjive
i zaljubljene, baš onakve kakve su bile onda kada sam te upoznala.
Tada sam
nosila moj crveni kaput, magla se lepila za obode istog, a moja kosa je mirisala
na blizinu nove godine, na zimu i cimet. Bio je neobično hladan dan i moji
nokti bili su plavičasti. Kao i obično – kasnila sam na sastanak, oduvek sam
imala loš proračun vremena.
Pružio si mi
ruku i izgovorio svoje ime, a tvoj pogled dugo je ostao na mom kaputu.
Naručili smo
kuvano vino i pričala sam ti o svojoj inspiraciji. O onome što volim. O onome
za šta živim. To je svakako bilo pisanje. Možda sam ti već tada iznela planove
o svojoj velikoj knjizi koju sam počela da pišem. Pogledima si pratio svaki moj
pokret i činilo mi se kao da uopšte nisi treptao. Volim da mislim da sam ti već
tada udahnula svoju ljubav.
Na sledećem
sastanku dodirivao si mi ruku, tada je bilo još hladnije. Rekla sam ti da imam
problema sa cirkulacijom i da zbog toga moje ruke često ne odaju živost, ali
ipak – to su najživlje ruke ikada. To su ruke koje maze i saosećaju sa
životinjama, to su prsti koji tipkanjem stvaraju novi svet i nove živote, na
papiru moji likovi igraju tango – onda kada sam srećna, a kada sam tužna –
igraju valcer. To su prsti koji su kasnije zapamtili put ključne kosti i
kičmene moždine.
Kasnije sam
krenula da ti pričam o svojoj zadivljenosti budizmom i to kako mi je ponudio
sigurno utočište nakon duge borbe sa tamom. Pričala sam ti o običajima
Tibetanaca, npr. – šal je jedan od glavnih poklona na Tibetu i njime se
izražava poštovanje. Onda – “Zamisli, oni piju čaj sa maslacem! A za monaha se
kaže da u svojoj odori uvek nosi ono što jedino i poseduje – tsampu i činiju za
tsampu, brojanicu od 108 kuglica – i to je sve!”, zatim sam raširila oči poput
malog deteta, onako, sa oduševljenjem.
Taj pogled si
nadalje često sretao, otprilike uvek kada sam pričala o onome što volim, ali
nisi znao da ljudima o tebi pričam sa istim tim pogledom.
Ubrzo saznao
si da se bojim da spavam sama, ali da, kontradiktorno, obožavam samoću. U
samoći je nastalo sve što sam ikada stvorila.
Čudio si se
kako mi je potreba za ljudskim kontaktom minimalna i tome kako sam, eto tek
tebi, ispričala o svojim slabostima. Objasnila sam ti da ljudima ne treba
pričati o tome, ako im ne nudiš slabost, u njihovim očima – ti si besmrtan.
Otporan uništenju.
Omiljenu boju
si znao odmah čim si ugledao veliki crveni kaput.
Omiljenu
knjigu nisam znala da izdvojim, pa sam ti redom nabrojila bar desetak njih.
I dok su tako
prolazili meseci primetila sam se tvoj pogled ne menja – isti je kao onda kada
si me upoznao. Kao da si svakog dana otkrivao nešto novo u šta si se
zaljubljivao.
I dok su tako
prolazili meseci primetila sam – ti si jedini sa kojim sam s komforom delila
svoje slabosti.
Dana 10.9.
budiš se i sa osmehom izgovaraš “Dobro jutro”,
Dana 10.9.
jednako je teško izaći iz toplog kreveta onda kad sam s tobom,
Dana 10.9.
imam jednako mnogo priča o Tibetancima,
Dana 10.9. i
dalje uživam u tome da ti čitam knjige, moju poeziju i prozu,
Dana 10.9. i
dalje te upoznajem sa čudesnim muzičkim radom Damira Urbana.
Taj dan bio je
čudniji od drugih, pili smo kafu gledajući seriju, ljubio si me u rame, a ja
sam rukom prelazila preko tvoje kratke kose, rekla sam ti da bih volela da
večeras prošetamo.
Kada je mrak
zagrlio grad sanjivim rukama i kada su slepi miševi izašli iz svojih jazbina,
obula sam svoje crvene starke i sa tobom produžila van.
Rekla sam ti
da je noć toplija no inače, a u ponoć kada smo prolazili pored starog groblja
rekla sam ti “Volim te”.
U tom trenutku
kazaljke ponoći su zatreperile na svim satovima, kapi skorašnje kiše zagolicale
su spomenike preminulih i vetar je došao iz pravca istoka. Nebo se otvorilo,
jasno ukazavši na pun mesec i svi slepi miševi poleteli su ka njemu.
Sove su jako huktale.
Vrane su
sletele do grobova preminulih i tada, iz nepoznatog groba, ispružila se ruka
uprljana zemljom, a za njom još stotinak ruka. Mrtvi su krenuli da probijaju
svoje grobove i da pružaju svoja uprljana tela.
Ustajali su i
kretali se klecavim koracima, padali su i onda nastavljali da puze, a zatim –
izvadili su iz grobova stare žute papire i krenuli da pišu, da pišu – pesme o
ljubavi.
Puzle u mojoj
glavi brzo su se složile – volela sam te toliko da su mrtvi ustajali da pišu
poeziju.
Pisali su
brzo, drhtavim pokretima, nekima su se čak lomili mršavi prsti, a zatim su
pokušavali da ih pripoje opet kao u crtanom filmu.
Ispuštali su
čudne zvuke, nešto nalik jecajima, i prošaptali da oni zapravo žale što u
životu nikada nisu voleli. Neproživljena ljubav ostavila je u njima nespokoj,
zato su pisali (da je bar rečima prožive) - možda će im to ponuditi miran večni
san.
Njihove suze
bile su pune larvama crva i kašljali su malene bube, a na pitanje zašto su neki
grobovi mirni, odgovorili su mi – “Zar ne shvataš? Ljubav je smisao života i
miran san smrti. Oni koji sada nisu ustali – oni su u životu voleli.”
Ponudili su me
da sednem kraj njih na vlažnom kamenu, i okupili su se oko mojih nogu. Želeli
su da čuju kako je to voleti, želeli su da kroz moje reči napišu pesmu i da im
se nakon toga duša smiri.
Ja sam
pričala, a oni su pisali, ali i nakon ispisane stranice i po – nisu se vratili
da mirno spavaju. I dalje su jecali i drhtali.
Uzela sam onda
jedan prazan list koji je pao kraj mojih nogu i napisala sam im svoju pesmu o
ljubavi, pesmu o tebi, pesmu o nama. Pročitala sam je sa dubokom radošću i
dubokim bolom. Kapci mrtvih, bez trepavica, nežno su se sklopili dok ih je
upijala i grlila zemlja i onda sam shvatila – ne možeš pisati o nečemu što nisi
proživeo, ali zato – ljubav se ne smanjuje onda kad se deli.
Mrtvima smo udahnuli
našu ljubav i podarili im mir,
A ja, ja sam
se samo nasmejala dok se zora prelamala na mojoj kosi
jer sam shvatila - ispunila sam svoj smisao:
volela sam te
svom snagom živih i na tvom ramenu spavala sam sa spokojom
mrtvih.
(posvećeno N.M.)
©Jovi Aleksova
autor slike: Gabriel Picolo
slika preuzeta sa: pinterest.com
ko nije samo takvu ljubav osetio taj je ne može razumeti
ОдговориИзбришиSlažem se!
ИзбришиАутор је уклонио коментар.
ОдговориИзбришиPredivna. Baš kao Ti.
ОдговориИзбриши