Постови

Eclipse

Слика
 *** He is the reason why people open their eyes In the earliest hours of morning, The glimpse of rationality, the wise, The one who hugged everything. He gives the Earth all glow and powers Because of him – she breathes The one who is always followed by sunflowers The one who lies unsheathes. She is the reason why people dream Even in their darkest places The sparkle of intuition – one who sees between The one who all the stars embraces. She gives the Earth the hidden beauty Because of her – she survives The one who calls moonflowers on their duty, The one who forgotten ones revives. He is the Sun – she is the Moon Each other they only greet - He sleeps at night, she hides at noon But there is a time they actually meet – Once in a while they travel great distance To touch each others lips – Humans then witness their perfect coexistence Giving it name – an Eclipse. They make love without a shame Leaving the world in shadow for a bit Hugging in each others flame Until they again spl

The highway to hell is broad...

Слика
With my hair long and white,  I entered dark woods It was late night. While wind howled I took a step Not knowing what waits me ahead. You see, I trusted the Moon Fearlessly I walked So I couldn’t sense what will come soon. Oh, what mystery forest keeps I was confused and lost Sudden coldness gave me creeps. My eyes were blurry My knees weak And then I heard “Do not worry” I turned around, thought it was a mistake I saw no human But an ugly red snake. “There is no point to run It will be quick I fear no Sun - Sun is a lie, Just a big fraud, We all die, The highway to hell is broad” Last words I heard were those I felt sharp teeth And how venom flows… Where is the beginning, and where is the end I must continue  But I can barely stand. Just like in a dream Through madness I am floating And I can not scream. My voice is gone Demons are here I am not alone. They ripped out my face – it was a mask Grabbed my hair

Velike sitnice

Слика
  „…Kada bih vam rekla da nisam mislila da će se sve ovako završiti, lagala bih. Moj život je bio kao jako loš film sa predvidljivim ishodom… U svakom trenutku, znala sam gde će me odvesti ljudi koji me ne razumeju… Ali, da li me je razočarao kraj? Ili ljudi?“ Osećanja. Prepravljenost istim. Mont Everest na leđima. Nijagarini vodopadi u grudima. Strah. Zadovoljstvo. Anksioznost. Blaženstvo. Jeza. Zanos. Zapanjenost. Zadivljenost. Prezir. Krivica. Jad. Strast. Briga. Beznadežnost. Razočarenje. I jedno ime: Ines. Možda je kasno da vam o njoj pišem sada i verovatno je sve ovo trebalo reći njoj, ali tada – situacija je bila komplikovana, a ja sam tek pre par minuta, došavši u stan loknaste Ines, shvatio koliko toga ima u onome što ne vidimo. Vidite, oči nas vrlo često varaju, fiksiraju se na određeni deo tela, tačnije – lice, kompletno ispuštavši druge bitne sitnice – stav tela, otvorenost, zatvorenost, povijenost, stegnutost – te sitnice koje nam mnogo toga mogu reći samo ako

Memoari osećanja

Слика
Neka ovi spisi, čitaoče, budu uspomena o svetu nekada. Podsetnik da se ovde gde smo mi bili vratite. Upozorenje na ono šta ste izgubili. Ovo su moji memoari o njoj. Ali su ujedno memoari o svetu i to…ne samo zato što je ona bila moj svet, već zbog svih onih svetova koje sam našao u njoj i koji su mi, jednog dana, brutalno oduzeti. Onog dana kada je njena mršava figura ušla u moje vidno polje nisam ni zamišljao da će svet postati gluv i nem. U tom trenutku, to je delovalo kao fikcija, bilo je toliko nemoguće da… smo zaboravili da uživamo u tome što imamo. Na možda neki čudni predosećaj, zatreperila mi je zenica, a potom se dugo zaledila, u realnosti samo minut-dva, dok je u meni odzvanjala čitava večnost. Kao da sam eto, sasvim nesvesno i možda instiktivno, želeo da upijem sliku te žene, da je sačuvam i razmišljao sam „…ukoliko je dobro zapamtiš – niko ti je neće oduzeti…“ Bio je 13.novembar i ulicama Pariza odzvanjala je vika i pucnjava, ogromni, crni naslovi su isplivavali

O deci, odraslima i o detetu u odraslom

Слика
Onda dok smo se još uvek igrali... Vozovi su i dalje bili čisti, nisu probijali satnice i termine, Stizali su na vreme i bučnim zviždukom su odvozili ljude do Boke. Letovalo se bez „pametnih“ telefona, zapravo, bez telefona uopšte. U kući je postojao jedan, sa velikom antenom, koji je signal hvatao samo u jednoj sobi. Slale su se razglednice i prodavci suvenira su bili daleko ljubazniji. Školjke smo nalazili češće i češće smo razgovarali sa ljudima na plaži. Onda dok smo se još uvek igrali... Kuća i dvorište su mirisali na mamin jelovnik, na vruću pogaču i izgorelo drvo. Sedeli bismo kraj šporeta samo ne bismo li čuli puckatanje, a jutrom bi nas budilo krčkanje ručka i Lavež psa u dvorištu. Onda dok smo se još uvek igrali... Smišljali smo izgovore ne bismo li ostali duže napolju sa drugarima. Stideli smo se simpatija i krišom smo pravili spomenare. Seckali smo ljubavne sličice iz novina i skupljali smo stripove i postere. Onda dok smo se još uvek igrali... Nikada nism

O meni, vama i granicama koje ne postoje

Слика
Zarđali čamac nasukan na divljoj obali, zvuk mira stopljen sa lakim talasima prozirno plavog jezera koje se prelama, baš onako, kao staklo. Majka Priroda je oduvek bila vešt staklorezac. Vajar. Muzičar. A najskuplja dela nalazila su se tamo gde smo odbijali da tražimo – umesto toga bežali smo u civilizaciju gradeći visoke kule i načisto zaboravivši lepotu jednostavnosti. Drveće koje stoji i širi se na mestu na kome se rodilo. Zadovoljno – jer drveće nikada ne traži više od onoga što već ima. Malo svežeg vazduha i zemlje. I to mu je dovoljno za sreću. Mnogo toga se može naučiti od drveća samo ako bismo ga slušali dovoljno dugo. Tog dana, naizgled običnog, a tako veličanstvenog – Sunce se rađalo u mojim rukama. Pružalo je svoje prste lagano, sijavši onda kada niko to i ne traži, a i zašto ne bi? Sijalo je zbog sebe, za sebe, a ujedno i za sve što dotakne. Da nije njegove svetlosti – pupoljci bi uvenuli i svet bi bio tako mračno mesto. Divlji maslačci rastapali su se pod vetrom jer –

Ako i dalje voliš... (nastavak1)

Слика
* Zakasnila sam. Sekund. Minut. Sat. Dan. Pogrešan korak u tangu oduzeo je život osobi sa kojom sam najviše volela da plešem. Osobi sa kojom je svaki korak bio ispravan, čak i onaj najtrapaviji izveden bez imalo razmišljanja, čak i sapletanje, padovi. Nismo nikada znali da igramo engleski valcer, ni salsu, a budila sam u tebi talenat za život, za igru. Imao si želju da naučiš sve životne korake, kao dete koje tek učite da hoda. Subotom uveče, kada ne bismo imali novca, otišli bismo na nasumičnu zabavu nekih buržuja, u gomili ljudi niko nije primećivao naš dolazak. Stopili bismo i upali bez propusnice. Držao bi me za rame dok bismo se gurali kroz masu. A onda, plesali bismo, ne tako otmeno kao oni. Merkali bismo njih, buržuje, smišljali im životne priče i probleme, smejali bismo se njihovoj uštogljenosti, a oni bi nama krišom jer smo „prosti“. Pili bismo skupo vino i uvek iznova učili engleski valcer. U početku si govorio „Draga, ovo je pogrešno, hajdemo kući“, dok nam takva